Nisan te odavno od gori vidija,
pa san se danas popeja,
da ti pogledan lice,
sa vidilice.

I vidija san grade,
vidija san šta ti rade.
Zgrade nove nabacane,
svakakve boje natrackane.
To ne bi dopustija ni daltonista,
a kamoli jedan normalni urbanista.

Dobro, reci ti meni grade,
ko je piturava te zgrade?
Ko ih je radija,
na kriva mista ih posadija?

Ko je to moga dozvole izdavat?
I u ime tebe, tebe prodavat.
A ti uvik jadan šutiš i stojiš di jesi,
dok minjaju te interesi.

A ja slipo zaljubljen gledan opet tvoje lice,
gori sa vidilice.
Jer volin te i poviše svega toga,
novoga, ružnoga,
doša san zavikat, Splitu se javit,
baren to mogu napravit.

Mogu te baren branit pred njima,
i gađat ih ričima ka bovanima.
Za bolje sutra, tebe i naše dice,
gađan ih bovanima sa vidilice.

Damir Duplančić, izgubljena generacija