Po notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest državaPo notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest država

Po notama, autostradama i autobahnovima - Šest dana i šest država

 

Facebook stranica TomislavAG

 

Početkom srpnja, odmah nakon ulaska Hrvatske u EU, skupina od sedam ljudi odlutala je na zapad. Ruta putovanja okačila se o dva iznimna događaja: posjet opernom festivalu Arena di Verona (Nabucco) i odlazak na koncert Andre Rieu u Maastricht. Iako su glazbena očekivanja narasla uoči samog putovanja, doživjeli smo ugodnih iznenađenja. Ipak, malo toga nas je moglo pripremiti na doživljaje i dojmove iz bavarskih gradova koje smo posjetili. Njemačka uglavnom, i na našim prostorima, nije prepoznata kao vrijedno turističko odredište. Velike gradove poput Berlina ili Munchena, ljudi posjećuju, no koliko ima čitatelja ovog teksta koji su čuli za Berchtesgaden, Regensburg, Wurzburg, Rothenburg ob der Tauber (?). Mislim da su u manjini, a nakon ovog putovanja mogu samo žaliti zbog onih koji su u večini. Bavarska se otvorila svojom zelenom širinom prema nama, razigrala se brežuljcima, podarila nam ugodne šetnje i nezaboravne dvorove, katedrale i palače. Spavali smo dobro tijekom svježih bavarskih noćiju i zaboravili dalmatinsku noćnu sparinu.

Berchtesgaden je skriven u bavarskim Alpama nedaleko Salzburga i granice s Austrijom. Pitao sam se često zašto ljudi pohodne ovo mjesto kad je toliko neraskidivo vezano za Adolfa Hitlera, III. Reich, naciste i spomen je milijuna izgubljenih života. Došavši u ovaj gradić postalo mi je jasno. Hitler je sa svojih 173 cm definitivno bio u sjeni ovih gorostasnih planina koje se penju u oblake i dosižu gotovo tri tisuće metara nad morem. Kako za života tako i danas. Prirodne ljepote ovdje usišu čovjeka, zaokupe mu sva čula, omame um svojom neshvatljivom ljepotom, ispune dušu ushitom, ... tko tada može razmišljati o smrtnicima, bez obzira koliko poznati po dobro ili zlu bili?

Šetali smo kroz Spomen centar, gledali fotografije o životu čovjeka i nedjelima demona, ulazili u bunkere, one dostupne javnosti kao i one na privatnim posjedima. Posjetili smo i palaču u kojoj je 'Wulfi' radio i snivao svoje magalomanske planove, a koja je privatni posjed pa smo iskoristili dobre veze i kako bismo ušli onamo gdje ulaz nije dozvoljen. Bilo je čudno u tom prostoru punom skica portreta koje je crtala Hitlerova ruka, još čudnije dodirivati tipke klavira Eve Brown, jesti bijele kobasice i zalijevati ih pivom na njegovom radnom stolu, sjediti na stolicama i foteljama koje su udobljavale generalske stražnjice tijekom II. Svjetskog rata, možda čak i onu Furerovu. A onda pogled kroz prozor, u beskraj zelenila, pašnjaka i šuma, visokih planina i sniježnih vrhova, i eto zaborava gdje smo i u čijoj smo radnoj prostoriji. Zurimo u daljinu, u visinu, vilica opuštena, pogled živ, duša omamljena, i lijepo nam je.

Regensburg leži uz Dunav sjeveroistočno od bavarske metropole Munchena. Ovdje živi nekih 140.000 stanovnika. Povjesna jezgra je pod zaštitom UNESCO-a. Parirali smo uz rijeku i nakon 10 minuta šetnje došli pred stara gradska vrata. Opuštena atmosfere, gotovo praznička, kostimirani prolaznici od kojih smo pokušali saznati čemu ti srednjevjekovni kostimi na gotovo tridesetak stupnjeva, a oni su nam kazali da su ulični zabavljaći. Ulazeći sve dublje u grad, prema Katedrali, sve smo češće počeli zastajkivati i vaditi fotoaparate. Šarmantna uličica, velika barokna crkva, zanimljiva fasada jedne gradske palače. Pred Katedralom sam zastao zbunjen. Nisam se stigao pripremiti za ovo putovanje, pa nisam puno znao o ovom gradu. Nisam znao ni o središtu njegove vjere, kamenom gorostatu koji me zbunio. Pogled luda po arhitekturi, traži detalje koji će mi poslužiti da je lociram u vremenu, da proniknem u tajnu njene gradnje i stila. Sve me podsjeća na one rane francuske kamene divove nastale nakon revolucije u St-Denisu i rođenja gotike. Je li moguće da je zaista ova katedrala toliko stara? Ulazimo i potvrdu tražim na tiskanim materijalima koji su uz sam ulaz. Godina početka gradnje je 1275. Sada sam mirniji. Moj povijesni radar još radi. Akumulacija pročitanog i doživljenog po Europi očigledno je dostatna da mogu polučiti 'educated guess'. No, tako ranu gotiku iz neke svoje skrivene predrasude nisam očekivao ovdje, u Regensburgu.

Šetnja niz dvije glavne ulice grada od Katedrale prema zapadu zgodan je mamac. Krenuli smo niz jednu od njih kako bismo otkrili svu čaroliju uličica koje je sijeku pod pravim kutom. Srednjovjekovne, načičkane, razigrane, pune kavana i ljudi koji uživaju u lijepom vremenu i bavarskom pivu. Mi smo se odlučili za sladoled i nismo pogriješili. Uskoro nas je stigao umor i nije bilo dileme – sjeli smo u jednu od kavana. Opušteno popodne u kavani s pogledom na zvonike Katedrale. Možda su u ovom pogledu uživali papa Benedikt XVI., Johannes Kepler, Oskar Schindler, Albertus Magnus, ili neki drugi stanovnik ovoga grada. Mi smo krenuli dalje.

Primakli smo se Rothenburgu (ob der Tauber) u suton. Čuo sam za ovaj gradić još tijekom studija, no nisam želio pustiti očekivanjima da mi upropaste dojmove. Kad smo parkirali pokraj srednjovjekovnih gradskih zidina nisam očekivao ništa osim da protegnem noge od lude vožnje njemačkim autocestama i da se pripremim za sljedeću dionicu od sat i pol. No, već su me zidine očarale. Maleni grad od nekih 10 ili 11 tisuća žitelja, baš kao u srednjem vijeku, zidina očuvanih i bez divlje gradnje koje bi ih skrile, bez ružnih balkanskih vašara koji bi stali na put mojoj mašti da me vrati u srednjovjekovlje. A prolaz kroz njih i šetnja glavnom ulicom pretvorila se polako u čaroliju. Krivudave uličice račvaju se od glavne gradske osi, kuće su starinske i svaka ima neku svoju priču, kose krovove i dojam kao da će iz njih ovog trena izaći djevojčica sa šibicama, Ivica ili Marica. Nailazimo na izloge među kojima mi oni s igračkama najviše privlače pažnju. Stigli smo aksno i sve je zatvoreno, nasreću jer bih svakako želio potrošiti eure na keramičke lutke, drvene kučice, marionete ili patuljke. Došavši do Katedrale, gledamo u indigo nebo i zvonike koji mu streme. Malo niže nailazimo na velebnu gradsku vječnicu i fontanu. Žalimo što je kasno i vremena za čašu vina u nekoj konobi nema. Treba nam stići do hotela.

Nauistili smo Bavarsku i stigli do Aachena. Smjestili se u iznajmljeni stan, susreli se s vlasnikom i odmorili. Kasno popodne, nakon 30 minuta vožnje ulazimo u Nizozemsku i Maastricht. Koncert 'domoroca' Andre Rieu je ovdje veliki spektakl. Promet je gust, a mi kružimo prvi put oko centra u potrazi za parkingom. Kružimo drugi put i nervoza polako ulazi u kombi. Stajem i zaustavljam nekog momka na bicikli. Što bih dao da sada imamo bicikle, no naš vjerni i pouzdani Vivaro treba negdje propisno smjestiti. Taj se momak silno potrudio otkriti nam 'tajne' parkinge koje koriste samo lokalni vozači. Pronalazimo jedan sljedeći upute i otkrivamo svu prednost izreke 'mapu čitaj, seljaka pitaj'. Parking je jeftin i na pet minuta od središnjeg gradskog trga na kojemu je koncert. Ulazimo dosta rano jer su karte za šest ovogodišnjih koncerata prodane prije nego li smo oko Nove godine odlučili o našem putovanju. Kako ih nismo pribavili uzeli smo mjesto u jednom od restorana koji prije koncerta služe večeru i osiguravaju svojim gostima ulaznice. Naravno, na tome dobro i zarade. Nismo o tome puno mislili jer atmosfera je bila fantastična, opuštena, te silne tisuće ljudi širili su tako dobru vibru, bilo da su plesali na zvukove valcera bilo da su pljeskali sopranistici nakon nekog poznatog broja. Hrana ukusna, koncert zanimljiv, publika odlična, mi razdragani posjetom televizijskih kamera kad smo razvili hrvatske zastave.

Vrijeme je povratka. Već iz iskustva znam da je povratak uvijek 'nizbrdo' kilometri brže odbrojavaju, vrijeme u vožnji biva manje naporno. Na pola puta do Salzburga, gdje smo planirali noćiti, ulazimo u Wurzburg. Smješten u Frankoniji, najsjevernijem dijelu Bavarske, rodni je grad Wilhelma Conrada Rontgena (čovjeka koji je otkrio X zrake) i grad koji je potpuno uništen savezničkim bombardiranjem. Razigrani brežuljci okružuju grad na Majni, prekriveni nepreglednim vinogradima. Ulazimo u centar i pred impozantnim zdanjem Residenza nalazimo javni parking. Izlazimo i u nevjerici gledamo ovo ogromnu baroknu fasadu. Nismo očekivali da je tako dominantna i velika iako smo znali da je jedna od glavnih atrakcija grada. Ogromna palača bila je središte princ-biskupa i kasnije izbornog princa. Obilazak baroknog remek djela arhitekta iz Wurzburga, Johann Balthasar Neumanna, smo ostavili za kraj posjeta i protegli korak prema strogom središtu. Romanička Katedrala nalazi se u sredini starog dijela grada. Ozbiljna i sa svojim, za romaniku neobično visokim zvonicima pokazuje put prema rijeci. Koračamo i stižemo do Starog mosta. Neodoljivo podsjeća na Karlov most u Pragu. Sa suprotne strane je Marienberg, brežuljak s velikim kompleksom zgrada na vrhu, odjeven u zelene uredne vinograde. Loza je ovdje preuzela krajolik i svojim svijetlo zelenim tonovima obojila zemlju do horizonta. Ovo je drugi po površini vinograd u Njemačkoj. Ručamo i čavrljamo prepuni dojmova. Pronašli smo ugodno mjesto u hladu i naišli na vrlo ugodne cijene. Turiste viđamo ali ne u rimskim ili pariškim brojkama. Gužve nema. Grad živi, stanovnici su susretljivi, gospođa u ljekarni zadovoljno sluša kako joj hvalim rodno mjesto i odgovara: Mi to znamo. Kao da ne žali što više turista ne stiže ovamo, pametna žena.

Ostavljamo Wurzburg i kotrljamo se prema jugoistoku. Sve je više turskih šlepera na cesti. Razgovaramo o raznoraznim temama. Sve je više onih iz svakodnevice a sve manje onih o gradovima koje smo posjetili. Osijećam da smo sve bliže kući. Kada smo šestog dana putovanja parkirali u Splitu na brojčaniku kombija pisalo je 3.955 km. Puno. Je li se ispatilo? Apsolutno. Uskoro će se Daša, Marina, Zrinka, Marinka, Ana, Tomislav i moja malenkost ponovo susresti. Tu u okolici našeg Splita. Nekako mi se čini da će neka nova ruta biti tema večeri.

Siniša Viđak



4.7.2013. Arena Verona – Nabucco

Ulaz u veličanstvenu arenu u Veroni je već dovoljan znak da ćete sudjelovati u istinskom glazbenom spektaklu. Kako smo uzeli karte za gornje dijelove arene ušli smo dva sata prije početka predstave što je uz pratećih 34 stupnja celzijusa značilo da je trebalo uložiti dodatna sredstva u nabavu osvježavajućih napitaka. Pred nama se nalazila fascinantna scena koja je zauzimala četvrtinu arene. Postava koja nas je čekala te večeri je bila slijedeća dirigent Julian Kovatchev, Nabucco Plácido Domingo, Ismaele Lorenzo Decaro, Zaccaria Vitalij Kowaljow, Abigaille Tatiana Melnychenko, Fenena Sanya Anastasia, ... Veličanstvena scena s brojnim izvođačima i velikim brojem statista je jednostavno plijenila pozornost. Što se glazbenog dijela tiče koncert je počeo blago nesigurno sa strane orkestra s pogreškom u puhačkom dijelu. Solisti su bili na visokoj razini pogotovo bas Kowaljow, sopranistica Melnychenko te mezzosopranistica Anastasia koja je briljirala u svim lagama. Naravno, zvijezda večeri bio je Plácido Domingo koji je pobrao i najveći pljesak publike od svih solista. Rolu Nabucca je otpjevao sigurno i s izraženom interpretacijom. Ono što se postavlja kao vječno pitanje jest koliko je dobro da jedan tenor pjeva baritonsku rolu. Iako se glazbeno radi o gotovo identičnim partiturama koje pjevaju oba glasa upitan je registar i boja glasa. Može li tenor u gornjem baritonskom registru ostvariti isti intezitet kao bariton? Koliko cigareta mora popušiti tenor da bi zazvučao dobro u donjoj baritonskoj lagi koja traži gotovo basovski timbar? Moj je dojam da je tenor u baritonskoj odori presladunjav bez dodatnog naboja i inteziteta što šteti samom doživljaju uloge i kastrira samu interpretaciju. Zbor s gotovo 200 pjevača je zvučao impresivno. Prostor arene je popunjavo idealnim intezitetom zvuka. No, s obzirom na broj izvođača uskraćeni smo za onaj trenutak kad se za vrijeme izvedbe naježite. Imam dojam da zbor nije bio siguran, kao da su se našli dan prije izvedbe i odradili premalo proba. Pogotovo se to osjetilo kod zbora sužnjeva kad je publika tražila ponovno izvođenje te je zbor u drugom pjevanju puno bolje i sigurnije otpjevao bez iskakanja pojedinaca u basovskoj dionici. Sve skupa odličan glazbeno-scenski događaj, predivna atmosfera te se isplatilo te večeri biti u veronskoj areni.

Tomislav Alujević Grgas

7.7.2013. André Rieu, Maastricht, trg Vrijthof

Naš drugi glazbeni događaj u okviru Glazbene explore bio je koncert popularne klasike André Rieua i njegovog orkestra na veličanstvenom trgu Vrijthof u Maastrichtu u Nizozemskoj. Smjestili smo se u Grandcafé de Perroen točno nasuprot pozornice na ekskluzivnom mjestu za stolom. U cijeni ulaznice je bila uključena večera. Imali smo čast da su nas uočili članovi ekipe Sky UK koji su taj dan snimali dokumentarac o André Rieu, razvili smo hrvatske zastave stavili kape s nacionalnim obilježjima i dostojno zastupali našu zemlju zajedno s još 70-tak nacija koje su bile na koncertu. Glazbeno je koncert počeo u narančastim bojama i zvukovima jer je nizozemska kraljica i miljenica Beatrix ove godine abdicirala i predala krunu svom sinu Willem-Alexanderu i kraljici Maximi. Iz prvog dijela koncerta posebno bi izdvojio skladbu „Don't cry for me Argentina“ koja je izabrana jer je kraljica Maxima Argentinka, a veličanstveno je otpjevala Australka Mirusia Lowerse. Drugi dio koncerta je protekao uz nekoliko Straussovih valcera uključujući i neizostavni „Na lijepom plavom Dunavu“, nastupili su i Platinasti tenori u dvije arije, a koncert je završio u revijalnoj glazbi brazilskih i talijanskih pjesama, uz standardno zatvaranje s „Adieu, mein Kleiner Garde Offizier“ i taktove glazbe legendarne ABBE „Thank You for the Music“. Sve skupa odlični dojmovi, odlična atmosfera i izvanredan glazbeni doživljaj slušajući planetarno popularnog André Rieua. Koncert u usporedbi s koncertima prijašnjih godina u Maastrichtu bio je malo siromašniji po skladbama te su nedostajale izvedbe Carle Maffioletti i Carmen Monarche, možda je za moj ukus razglas bio prejak, no u konačnici jedno divno iskustvo u jednoj divnoj toploj nizozemskoj večeri s divnim ljudima i prijateljima za stolom na ekskluzivnoj lokaciji. Kuriozitet je da je naš Dundo iz Trio gušta bio prije 20 godina predgrupa upravo na nastupu Andrea Rieua, a ideju za vlastite glazbene mikseve od valcera do dalmatinskih i ostalih je dobio upravo od njega.

Tomislav Alujević Grgas


5.7.2013. Dokumentacijski centar – Obersalzberg blizu Salzburga

Obersalzberg je planinsko selo nedaleko od Berchtesgadena karakteristično po planinskom turizmu od druge polovice devetnaestog stoljeća, a od 1923. godine postaje mjesto gdje Hitler gradi svoju rezidenciju za odmor. Najimpresivnija rezidencija je Berghof. Većina građevina koje su tada izgrađene su porušene nakon savezničkog bombardiranja te je ostalo sačuvano samo Orlovsko gnijezdo i kompleks bunkera gdje je smješten dokumentacijski centar. Zgrade koje su nakon rata zaposjele Američke snage su vraćene domicilnom stanovništvu i Bavarskoj 1996. godine. Institut za noviju povijest Munchen-Berlin je napravio plan izrade trajne izložbe u tom povijesnom mjestu. Izložba je posvećena jednom dobu te obrađuje nepristrano Nacističku diktaturu te služi kao mjesto koje pohode mnogi Nijemci i strani turisti kao mjesto sjećanja na režim i djela tog režima koja su obilježila Drugi svjetski rat u Europi. Kroz izložbu se obrađuju teme mistifikacije i kulta samog Fuehrera, protagonisti tog režima, utjecaj na njemačko društvo i zajedništvo, teror kojeg provodi režim, rasni zakoni kojima se progonilo Židove, genocid, otpor režimu, vanjska politika režima, Drugi svjetski rat i kompleks građevina i bunkera koji su građeni za potrebe režima. Objavljeno je preko 950 fotografija i raznih dokumenata. Moguće je poslušati tonske zapise iz tog vremena te pogledati dokumentarni film. Cilj centra je informiranje posjetitelja na akademskoj razini, na razini činjenica, kako bi se što bolje upoznalo razdoblje nacional-socijalizma u Njemačkoj. Fascinira temeljitost i dokumentiranost iz tog razdoblja te se postavlja pitanje imamo li i mi Hrvati snage i znanja da na ovakav način, na visokoj razini prezentiramo događanja iz vlastite povijesti bez strasti i falsificiranja povijesnih činjenica. Teme kao što su Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i razdoblje komunizma su idealna tema za stvaranje dokumentacijskog centra koji bi se bavio diktaturama koje su vladale na našim prostorima u dvadesetom stoljeću. Berchtesgaden je danas interesantno mjesto gdje su sačuvane mnoge građevine iz tog doba koje su nakon odlaska Amerikanaca postale dostupne javnosti bilo kroz državne institucije Njemačke, bilo kroz privatno vlasništvo koje je starosjediocima vraćeno nakon konfiskacije iz doba Hitlera i zauzimanja od strane Američkih snaga koje se povlače 1996. godine.

Tomislav Alujević Grgas


Komentari


Trenutno nema komentara. Budi prvi koji će komentirati članak.

Komentiraj članak

Ime (Obavezno)
Komentar (Obavezno)
CAPTCHA image
Unesite kod prikazan na slici